sve o trudnoći & roditeljstvu

 
Naša velika želja bio je kućni porod. Ne iz nikakvog pomodarstva već iz spoznaje da jedino u toplini svog doma možemo djetetu osigurati mir i spokoj kojega ne bi dobio u bolnici.
Međutim, kako su želje i okolnosti dvije različite stvari, mi smo naučili da ništa nije moguće isplanirati u potpunosti. Porod je trebao biti u bazenu tj. u vodi. Bazen je kupljen, napunjen, soba ugrijana kako sam ja počela osjećati trudove. Bila je to jedna subota kasno poslije podne.
 
Taj dan još smo išli u park s nećakinjom, skuhala sam ručak za nas i još jednog prijatelja. Do tada nisam apsolutno ništa posebno osjećala što bi me natjeralo da pomislim da je porod blizu. Kako sam prvorotka, nisam imala iskustvo trudova od prije.
Tek kasno poslije podne osjetila sam stezanja u trbuhu koja su me natjerala da počnem gledati na sat. Razmak između njih bio je 20 min i počeo se polako smanjivati. Primalja je pozvana i čekali smo ju da dođe do nas. Došla je kasno navečer kada su trudovi postajali sve učestaliji, ali nimalo intenzivniji.
Prošla je cijela subota i još nije bilo pomaka, nedjelju sam dočekala budna i dalje u iščekivanju našeg sina, međutim ništa. Na kraju u ponedjeljak ujutro primalja je odlučila da idem u bolnicu, sporo sam se otvarala i jednostavno nismo htjeli izlagati se riziku.
 
Bolnicu koju smo odabrali bio je Sv. Duh. Ušla sam u rađaonu u 4h ujutro, ispred mene su upalili svjetla, znači nikoga još nije bilo. Tek su dvije žene ležale u predrađaoni i čekale da ih se smjesti u jedan od bokseva. Porod u bolnici nije ono što mi je bilo u srcu i cijelim putem prema njoj sam osjećala neku težinu jer stvarno nisam htjela da moj prvi porod završi ovako. Međutim, kako stvari i stoje, moje želje nisu izgleda bile u ravnini sa željama mog djeteta. On je odlučio doći na svijet u bolnici. Znači sve ono što nisam željela (bolnica, vaginalni pregledi, epiziotomija, CTG, drip, itd.) sada ću dobiti. OK, pomislila sam u jednom trenutku, sve je to samo jedno novo iskustvo iz kojega ću izaći pametnija. Pustila sam pa što bude da bude. I tako je moj porod trajao dugih 11h. Kažem dugih jer nitko osim mene i muža nije znao da sam ja budna od subote ujutro. Kada je došao red za tiskanje ja više nisam imala snage, ali u svemu tome što me mučilo sa ovim načinom poroda, pojavio se i jedan zdrav i dobar znak u obliku ljudi koji su taj dan u bolnici bili u smjeni. Bila sam okružena sa, po meni, najboljom ekipom koja je tada radila. Doktor i babice bili su predivni prema meni, ispunili su mi svaku želju, dali su mi da se dižem iz kreveta, namještali me u različite pozicije, i što je najvažnije bili su izuzetno strpljivi. Moj muž bio je sa mnom od početka do kraja i da njega nije bilo ne znam kako bih pronašla svu snagu koja mi je trebala. Prolazila sam kroz različite faze, od ljutnje jer me sve bolilo, do straha da li je sve u redu s djetetom, pa čak i do očaja tijekom kojega sam zvala mamu.🙂 Je, kako sam čula, to nije ništa neuobičajeno.
 
Muž je bio uz mene tijekom cijelog porođaja, masirao mi leđa, stiskao mi kukove (trudovi manje bole), snažio me kada je vidio da sam očajna i bio je vrlo vrlo strpljiv.
Nema tih riječi kojima bih mogla opisati sve što mi se dešavalo tijekom poroda jer sve što se i događalo, događalo se kako bih na svijet mogla donijeti jedno malo i predivno biće. Sve kroz što sam prošla tijekom tih 11 sati, nestalo je u trenutku kada su na mene stavili našeg sinčića. Onako poluplavog, mokrog i toplog, omotanog u ručnik stavili su mi ga na prsa. Taj prvi dodir kojega sam osjetila izbrisao je svih 9 mjeseci trudnoće i sve iza toga. U tom trenutku, postojali smo samo nas troje. Čak ni doktor koji me šivao nije postojao, nisam osjetila ništa. Vrijeme je stalo. Gledala sam samo njega i muža i nisam mogla vjerovati kako tako nešto savršeno je odlučilo doći na svijet kroz nas dvoje. Pustili su nas skoro 2 sata da se mazimo i ljubimo dok ga nisu odnijeli na pranje, a mene spremili na drugi krevet na kojem sam čekala da me prevezu na odjel.
 
Na odjelu me dočekala manje idilična atmosfera. Tek jedna sestra za majke i sestra za bebe, a nas čopor rodilja. U sobu su me smjestili sa jednom ženom koja je rodila na carski blizance i ženom koja je taj dan rodila u boksu do mene. Donijeli su mog momčića i sva edukacija o dojenju svela se na to da je sestra ugurala moju sisu malome u usta. Kako su djeca nakon poroda pospana i omamljena, niti on nije povlačio najbolje. Međutim ja sam bila uporna, svaki put kada bi pustio, ja bih mu ponovno ugurala bradavicu u usta. I tako cijeli dan i cijelu noć. Idući dan postao je aktivniji, čak me iznenadio kada je počeo dizati glavu. Ali to je značilo i da je za sve to trebao još više mlijeka kojega ja nisam počela toliko proizvoditi. Uglavnom, cijelu tu noć proveo je plačući tako da su ga sestre odvele na odjel pedijatrije i nahranile s Bebimilom (ovo sam saznala tek kasnije). Tako su napravile i drugu noć. Još što su mi napomenule je da nemam dovoljno mlijeka i da ću morati izgleda preći na dohranu. Nije to baš nešto što želite čuti, a i pitanje je kako bih i imala dovoljno mlijeka drugi dan nakon poroda. Pa nisam ni počela pravo proizvoditi. Uglavnom, jedva sam čekala doći doma i preći na normalnu hranu jer ono što smo dobivale u bolnici me nije niti moglo dovoljno nahraniti. Konačno je došao i taj dan i mi smo krenuli doma.
 
by Gordana Jovičić

Odgovori

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s

%d bloggers like this: